POSJETITE GLAS ISTINE

Nebojša Vukanović tužio Milorada Dodika i dao ultimatum Draganu Čoviću…

Režim u raspadu, grabe ko pred smrt.
Imate petnaest dana!
Vukanović je naveo da je Dodik u saradnji sa Serdarovom oštetio RS za preko trista miliona KM.
“U svakom društvu ima kriminalaca, mafijaša, devijantnih ličnosti ali postoji pravosuđe, tužilaštvo i policija koji trebaju te devijantne likove da spriječe da prave štetne posljedice”, naveo je Vukanović.
Lider stranke Za pravdu i red, Nebojša Vukanović, održao je u Trebinju pres konferenciju zajedno sa zastupnikom u Narodnoj Skupštini RS, Đorđom Vučinićem, i zastupnikom u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Nenadom Grkovićem.

Vukanović zadaje novi udarac Miloradu Dodiku – prijavio ga kao šefa organizovane kriminalne mafijaške grupe!
Govorio je i o aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini te se posebno fokusirao na posljednje akte NSRS, odnosno Dodika i njegovih „sljedbenika“.
Lista za pravdu i red, Nebojša Vukanović, Đorđe Vučinić i Nenad Grković na pres konferenciji su upozorili da Dodik pljačka RS, grabi ko pred smrt a da mu se režim raspada.
Milorad Dodik je presuđenik a od danas ima i novu krivičnu prijavu.
Nebojša Vukanović je Dodika prijavio kao šefa organizovano kriminalne mafijaške grupe.
Vukanović nije ostao dužan ni Draganu Čoviću.
Dao mu je ultimatum, rok od petnaest dvadeset dana a onda slijedi osveta… ili šta već?!“

POSJETITE ARHIVU PORTALA

UDRUŽENI ZLOČINAČKI PROJEKAT „SERDAROV“

Hronološki pregled i svi detalji zloupotreba i korupcije u predmetu „SERDATOV – KOMSAR“ – kako su Dodik, Đokić i Perović, Republiku Srpsku oštetili za 240 miliona maraka!?
Donosim detaljan hronološki pregled i sve detalje grubih zloupotreba i korupcije prilikom dodjele koncesija za drugi blog Termoelektrane Ugljevik – neizvršene obaveze i kriminalni otkup koncesije, detaljno obrazloženje zloupotreba i kriminalnih nezakonitih radnji koje su dostavljene Tužilaštvu, kao prateći dokument Krivične prijave a koji pokazuju kako je organizovana kriminalna grupa na čelu sa Miloradom Dodikom te ključnim saradnicima Petrom Đokićem, Duškom Perovićem i Rašidom Serda nizom zloupotreba, propusta i očigledne korupcije oštetila Republiku Srpsku za 240 miliona maraka.
Vlada Republike Srpske je 2013. godine dodijelila ruskom biznismenu Rašidu Serdarovu (kompanija Comsar Energy) koncesiju za izgradnju i korištenje nove termoelektrane “Ugljevik 3” uz pripadajuće koncesije za eksploataciju uglja. Ovaj aranžman započeo je još 2011. kada je Serdarov uputio pismo namjere Vladi RS, tražeći koncesije za dva nova termo bloka od po 300 MW i eksploataciju uglja na ležištima Delići i Peljave-Tobut uz prijedlog osnivanja zajedničke firme Comsar Energy RS (CERS). Vlada Aleksandra Džombića (SNSD) ekspresno je prihvatila ponudu u roku od devet dana i formirala zajedničko preduzeće: Serdarov je imao 90% vlasništva a državni RITE Ugljevik 10% (uloživši zemljište vrijedno ~1 milion KM i 100.000 KM novca dok je Serdarov uplatio 10,5 miliona KM kapitala). Kasnije 2013. Serdarov je unio dodatnih 53 miliona KM što je udio države svelo na oko 1,8%, uz dogovor da RiTE ipak zadrži 10% udjela u dobiti projekta.

Uslovi koncesije : Prema ugovoru potpisanom 2013. (ministar industrije i energetike tada Željko Kovačević, SNSD), CERS je dobio pravo na izgradnju TE Ugljevik 3 i eksploataciju uglja na ključnom ležištu Ugljevik Istok 2 za period od 30 godina. Procijenjena ukupna vrijednost investicije u koncesiji iznosila je preko 400 miliona KM (oko 220 miliona EUR). Uz ležišta Delići/Peljave-Tobut (za koja je CERS već dobio koncesiju za istraživanje 2011.), Ugljevik Istok 2 je bilo najvrednije nalazište sa najmanje 50 miliona tona uglja (dovoljno za ~25 godina rada termoelektrane). Vlada je pod pritiskom sindikata RITE djelimično udovoljila radnicima – ležište je podijeljeno na dva dijela : Ugljevik Istok I (30% rezervi, dodijeljen RiTE Ugljevik) i Ugljevik Istok II (70% rezervi, dodijeljen CERS). Ipak, radnici su upozoravali da Istok I (21 miliona tona) nije dovoljan za dugoročni rad postojeće termoelektrane što se pokazalo tačnim – stari kop Bogutovo Selo je iscrpljen a RiTE Ugljevik danas trpi nestašice uglja.
Dogovoreni projekat : Koncesija je predviđala izgradnju dva nova bloka (inicijalno 2×300 MW, kasnije povećano na 2×350 MW) sa godišnjom proizvodnjom od oko 4.900 GWh. Rok za izgradnju objekata bio je 2016. godina, prema osnovnom ugovoru. Investitor je najavio ulaganje od oko 1 milijardu KM (500 miliona EUR)[19] i obavezao se na ispunjenje evropskih standarda zaštite okoline (tzv. BAT standardi za emisije). Takođe, ugovor je zahtijevao plaćanje koncesione naknade (jednokratno i godišnje procentualno od prihoda) prema Zakonu o koncesijama RS. Važno je istaći da je CERS već 2011. dobio koncesiju za istraživanje (pilot) na poljima Baljak i Delići-Peljave, što mu je dalo prednost – 2013. Na javni poziv za Ugljevik Istok 2, jedino je CERS imao spremnu obimnu dokumentaciju (studiju izvodljivosti itd.) i faktički bio jedini kvalifikovani ponuđač. To je izazvalo optužbe da je tender bio namješten i konkurencija eliminisana u startu a da je Dodik lično “pogurao” dodjelu najbogatijeg ležišta stranoj firmi.

Produženje roka i izmjene koncesionih uslova

Investitor nije ispoštovao početni rok – do 2016. ništa suštinski nije izgrađeno. Umjesto raskida, Ministarstvo energetike (Petar Đokić, SP) potpisuje Aneks ugovora 2016. kojim se produžava rok za izgradnju TE. Uprkos sve izvjesnijem krahu projekta, vlast RS nastavlja popuštati koncesionaru : 2020. dozvoljavaju povećanje kapaciteta elektrane na 700 MW (2×350 umjesto 2×300 MW) iako je to protivno Strategiji energetskog razvoja RS[26][27]. Istovremeno se počinje šuškati da Vlada i Elektroprivreda RS traže način da otkupe cijeli projekat od CERS-a. Početkom 2021. – umjesto sankcija zbog 8 godina zastoja – Vlada RS nagrađuje Serdarova drastičnim ustupkom – produžuje period koncesije na 44 godine (do 2057.). Ova odluka uslijedila je nakon što je sam Serdarov uslovljavao RS : mediji su izvijestili da je 2018. prijetio odustajanjem od projekta ako mu se koncesija ne produži sa 30 na 45 godina i ne smanji planirani kapacitet (u tom momentu tvrdio je da bi jedna blok od ~350 MW bio isplativiji od 600 MW). Vlasti su očito popustile i formalno prihvatile zahtjeve investitora.
Posebno zabrinjava što je Aneksima ugovora ministar Đokić, prema pisanju medija, odrekao RS pravo na raskid koncesije bez teške arbitražne procedure. Drugim riječima, Vlada se ugovorima odrekla mogućnosti da opozove koncesiju jednostrano zbog neispunjavanja obaveza već bi svaki pokušaj raskida vodio u skupe međunarodne sporove. Time je zaštita javnog interesa oslabila – RS je sebe vezala da trpi status quo ili plati visoku odštetu ako želi nazad svoje resurse. Stručnjaci navode da je koncesioni ugovor zaključen do 2057. pa bi prilikom raskida Comsar mogao tužiti Bosnu i Hercegovinu pred međunarodnom arbitražom (npr. u Londonu) i tražiti i do 10 milijardi EUR odštete zbog izgubljene dobiti. Ovu sumu Žurnal izvodi imajući u vidu dug period koncesije i vrijednost ležišta – scenarij koji bi bio finansijski poguban i za RS i za BiH u cjelini. To objašnjava zašto vlast sada radije pregovara o otkupu nego da jednostrano raskine ugovor.
Iako je Serdarov dobio izdašna prava, nakon više od 10 godina rezultati su porazni : termoelektrana Ugljevik 3 nikada nije izgrađena, niti je projekat ozbiljno odmakao od papira. Do danas nije položen ni kamen temeljac za novi objekat – praksa slična Serdarovljevom projektu hidroelektrane Mrsovo na Drini gdje se od svečanog početka nije odmaklo. Ključne obaveze iz koncesionog ugovora nisu ispunjene što je potvrdila i Komisija za koncesije RS u svom izvještaju 2018. godine – jasno su naveli da koncesionar ne izvršava ugovorne obaveze (kao razlog je “Comsar” naveo niske cijene struje koje kvare isplativost). Međutim, Komisija tada nije preporučila konkretne mjere sankcionisanja a Vlada RS je nastavila tolerisati probijanje rokova.
Brojni su pokazatelji neuspjeha projekta Ugljevik 3 : dvije ekološke dozvole za gradnju su poništene (2017. i 2019.) nakon žalbi ekološkog udruženja, zbog nedostataka u studijama uticaja na životnu sredinu. Energetska zajednica je takođe reagovala – krajem 2018. RS vlasti su se obavezale da neće koristiti postojeću ekološku dozvolu što znači da bi projekat ako ikad krene, morao ishoditi sasvim novu proceduru procjene uticaja. Kineski partneri i finansijeri na koje je Comsar računao, odustali su: 2021. Kineske banke su odbile kreditirati Ugljevik 3 u sklopu obustave ulaganja u inostrane termoelektrane na ugalj. Nakon toga Comsar je najavljivao alternativno finansiranje pa čak potpisao ugovor sa poljsko-kineskom firmom Sunningwell International o gradnji opreme ali do danas ništa konkretno nije urađeno.

Vlada RS je više puta mogla pokrenuti postupak oduzimanja koncesije zbog neispunjenja : Zakon o koncesijama RS propisuje da se ugovor može raskinuti ako koncesionar ne realizuje projekt u ugovorenim rokovima ili krši bitne odredbe (uz propisane procedure opomene i sl.). Komisija za koncesije RS je utvrdila još 2019. da “Comsar” ne izvršava svoje obaveze što je dovelo i do blokade računa firmi – te godine blokirani su računi Comsar Energy RS i povezanih firmi zbog finansijskih problema. Ipak ni tada ugovori nisu raskinuti. Naprotiv, Elektroprivreda Republike Srpske na čelu sa četvrtooptuženim Lukom Petrovićem je razmatrala da kupi sve koncesije u vlasništvu Comsara čak i dok je bilo jasno da investitor nije ispunio ugovoreno. Ovaj paradoks – da se koncesionara nagrađuje otkupom umjesto da ga se sankcioniše – kritikovali su i nezavisni analitičari i ekolozi. Kako je još 2019. primijetio Bankwatch/Center for Environment : “Comsar je dobio koncesiju 2013. i nije izgradio elektranu (prekršio ugovor) a sada može tu koncesiju prodati nazad javnom sektoru za ~90 miliona EUR – za projekat koji se ionako ne isplati. Zašto građani da plaćaju za propuste u planiranju ovog posla?”.
Za to vrijeme, prirodni resursi Republike Srpske su bili “zarobljeni” u ovom neuspješnom projektu. Rudarstvo Ugljevika dovedeno je u krizu : postojećoj TE Ugljevik (blok 1) ponestalo je uglja jer je novi kop Istok 2 dat Comsaru. Krajem 2024. RiTE Ugljevik je više puta prekidao rad upravo zbog nestašice uglja – termoelektrana koja inače proizvodi trećinu struje u RS bila je van pogona danima. Radnici su protestovali i ultimativno tražili raskid ugovora sa Comsarom i vraćanje ležišta “Istok 2” RiTE-u, optužujući vlast da je “poklonila” ugalj privatniku i dovela u pitanje energetsku sigurnost. Sindikat RITE Ugljevik javno je prozvao ministra Đokića zbog nečinjenja i zaprijetio generalnim štrajkom ako se problem ne riješi, tražeći i njegovu ostavku zbog nesavjesnog rada. Tek kada je krizna situacija eskalirala (novembar 2024. – višednevni zastoji TE Ugljevik), vlasti RS su ubrzale pregovore sa Serdarovom o otkupu koncesije kako bi se deblokirao pristup uglju.

Kriminalni plan Vlade RS da isplati Serdarova 240 miliona KM za povrat koncesije

U 2025. godini slučaj je ušao u završnu fazu : Vlada RS je odlučila da otkupi firmu Comsar Energy RS (i time vrati koncesije) za oko 242 miliona KM (124 miliona EUR). Posao se realizuje preko državne firme Gas-Res – entitetskog preduzeća za gasne projekte kojem je Vlada dala saglasnost da pregovara sa Serdarovljevom kompanijom. Ministar energetike Petar Đokić, potvrdio je da je međunarodna revizorska kuća procijenila vrijednost Comsara na 119-147 miliona EUR te da je ponuda RS 124 miliona EUR (sredina tog raspona). Gas-Res vodi pregovore i treba predložiti konačnu odluku o kupovini a Vlada je već početkom aprila 2025. uplatila prvu tranšu od 58,6 miliona KM za preuzimanje dijela firme i “vraćanje koncesije”. Praktično, RS je počela isplaćivati stotine miliona iz budžeta da bi povratila svoje ugljene rezerve koje je ranije ustupila gotovo besplatno.
Status pregovora : Prema medijskim izvještajima krajem augusta 2025., Gas-Res i Comsar su načelno usaglasili cijenu. Dodik je izjavio da će RS “pošteno platiti” Serdarova i ironično dodao da će ta cijena biti “prava sitnica”. Najave su da bi formalni otkup mogao biti zaključen u narednim sedmicama, iako službene potvrde svih detalja još nema. Portali pišu da je Serdarov prihvatio ponudu od ~240,5 miliona KM za 100% udjela u Comsar Energy RS[65]. Taj iznos navodno uključuje i onih ranije isplaćenih ~58,6 miliona (dakle preostaje za platiti oko 180 miliona)[66]. Nakon kupovine, koncesije za ugljenokop Istok 2 i projekat TE formalno bi opet pripale državi, omogućivši RiTE Ugljevik eksploataciju uglja bez pravnih smetnji. Već u decembru 2023. Ministarstvo je dalo privremenu dozvolu Comsaru da krene s iskopom do 1 milion tona godišnje na dijelu ležišta tokom 4 godine što sugeriše da su RS i Serdarov postigli dogovor o “posuđivanju” uglja RiTE-u dok se otkup ne dovrši. Cilj je očito spriječiti dalje zastoje u proizvodnji struje i kolaps sistema.

Vlada Republike Srpske je ovaj otkup pravdala zaštitom energetskog sistema – RiTE Ugljevik mora doći do uglja ili prestaje raditi. Uz to – tu je i gore navedeni rizik od međunarodne arbitraže : da RS jednostranim raskidom ne bi rizikovala milijardsku tužbu protiv BiH. Stoga je politička odluka bila da se ide u sporazumni otkup udjela (što praktično znači plaćanje “odštete” investitoru bez formalnog spora). Gas-Res je izabran kao kupac jer je 100% državni a može zaduživanjem ili kroz vlastita sredstva osigurati isplatu mimo komplikacija budžetske procedure. Ipak, javnost i opozicija postavljaju pitanje gdje će se naći 240 miliona KM s obzirom na budžetski deficit i probleme u elektro-energetskom sektoru. Zabrinjava i očigledan sukob interesa : ključnu ulogu ima Duško Perović, šef Predstavništva RS u Moskvi (državni funkcioner) i istovremeno predsjednik Nadzornog odbora Gas-Resa i član Upravnog odbora Comsar Energy RS. SNSD-ov poslanik Momčilo Antonić čak je javno prozvao Perovića da je on “smislio” ovaj aranžman gdje državni Gas-Res kupuje privatni Comsar te zatražio posebnu sjednicu Vlade da se “država spasi od Perovićevih apetita”. To implicira da je predlagač posla upravo čovjek koji sjedi s obje strane – što može predstavljati kršenje etičkih normi i eventualno Zakona o sukobu interesa.
Reakcije javnosti : Odluka o isplati Serdarova izazvala je negodovanje. Građani i stručna javnost pitaju zašto se privatnom investitoru plaća toliki iznos za projekat koji nije realizovao. Kritičari navode da je vlast praktično “dala rudnik džabe pa ga sada skupo kupuje nazad” – što će platiti građani RS porezima. Opozicija je još ranije (2019.) upozoravala da ERS nema novca za ovakvu transakciju i da se ne smije plaćati “za ništa”. Međutim, zbog straha od arbitraže i potrebe za ugljem, vlast je istrajala. U javnosti se spekuliše i da će veći dio od 240 miliona završiti na ofšor računima i potencijalno biti pronevjeren – opozicionar Nebojša Vukanović tvrdi da je Comsar u RS “firma od 3 radnika bez prihoda a 240 miliona će otići na Kipar, odakle će 80% završiti u džepovima Milorada Dodika i ostalih kriminalaca” (teške optužbe za pljačku koje, ako su istinite, impliciraju podjelu mita). Vlast te optužbe odbacuje ali nezavisna kontrola trošenja tog novca praktično ne postoji.

Mogući pravni osnov za tužbe i odgovornost (RS, BiH, međunarodno pravo)

Slučaj “Comsar-Ugljevik” pokrenuo je pitanje odgovornosti nosilaca vlasti koji su omogućili a zatim i pokušali sanirati ovu štetnu koncesiju. Na osnovu prikupljenih informacija izdvajaju se potencijalni pravni osnovi za pokretanje postupaka protiv odgovornih lica:
Krivični zakonik Republike Srpske : Više odredbi KZ RS moglo bi doći u obzir. Prije svega, zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja (član 315. KZ RS) – službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem položaja ili prekoračenjem ovlaštenja pribavi sebi ili drugom korist nanoseći štetu drugome. Dodjela koncesije pod očigledno nepovoljnim uslovima po RS (ustupanje pola milijarde vrijednog ležišta praktično besplatno, kao i kasnije potpisivanje aneksa koji odriču RS pravo na raskid ugovora, mogu se smatrati radnjama na štetu javnog interesa uz korist za privatnog koncesionara. Takođe, nesavjestan rad u službi (neizvršavanje dužnosti pri nadzoru nad koncesijom, propusti da se zaštite resursi RS) može biti relevantan – npr. protiv odgovornih u Ministarstvu energetike koji godinama nisu raskinuli ugovor niti naplatili penale uprkos kršenju obaveza. Postoji indicija da su pojedinci iz vlasti možda činili i organizovane nezakonite radnje radi izvlačenja novca (što bi potpalo pod krivična djela korupcije poput primanja mita, pranja novca i organizovanog kriminala ako se dokaže da je dio sredstava od otkupa planiran za privatne džepove).
Zakon o koncesijama RS (“Službeni glasnik RS“ br. 59/13) : Ovaj zakon uređuje postupak dodjele i raskida koncesija. Moguće je ispitati da li je 2013. ispoštovana procedura javnog konkursa u punom smislu ili je unaprijed favorizovan Comsar (npr. ekstremno kratak rok od 45 dana i uslovi koje je ispunjavao samo CERS. Ako bi se utvrdilo da je konkurs bio fiktivan to bi značilo kršenje Zakona o koncesijama i potencijalno elemente krivičnog djela pri dodjeli (npr. namještanje javnog poziva). Dalje, zakon propisuje uslove za raskid ugovora o koncesiji : ako koncesionar ne izvršava obaveze, Vlada (koncendent) ima pravo raskinuti ugovor nakon upozorenja koncesionara i proteka roka za otklanjanje nedostataka. Nečinjenje po tom osnovu (tj. propust Vlade da raskine ugovor i zaštiti javni interes) može implicirati odgovornost za štetu – RS je godinama trpjela gubitke (uvozila struju zbog zastoja TE Ugljevik, ostala bez uglja, platila avans 58 miliona itd.) jer ugovor nije raskinut na vrijeme. Te štete bi se eventualno mogle potraživati regresno od onih funkcionera koji su ih svojim odlukama prouzrokovali.
Zakon o javnim nabavkama BiH (“Sl. glasnik BiH“ 39/14… i 59/22) : Iako se ovdje radi o koncesiji ne klasičnoj nabavci, neki aspekti mogu upasti u režim javne nabavke. Primjer je otkup privatne firme javnim novcem – ako Gas-Res (državno preduzeće) kupuje Comsar bez transparentne procedure, postavlja se pitanje da li je trebalo primijeniti pravila nabavke ili bar dobiti saglasnost Narodne skupštine RS. Za sada je to vođeno kao poslovna transakcija ali kritičari ukazuju da je novac javni te da treba transparentnost. U suprotnom, odgovorni se mogu teretiti za zaobilaženje Zakona o javnim nabavkama i budžetske kontrole. Takođe, nabavka konsultantskih usluga – npr. studija procjene vrijednosti Comsara plaćena 4 miliona KM koju je naručio Gas-Res – morala je biti sprovedena po Zakonu o javnim nabavkama a ako nij, i tu može biti zloupotreba ili nezakonitosti.

Zakon o sprečavanju sukoba interesa : Na nivou BiH i RS postoje propisi koji brane funkcionerima da budu u situaciji sukoba interesa. Duško Perović, kao državni službenik (šef predstavništva RS u Rusiji) koji sjedi u organima i državnog preduzeća (Gas-Res) i privatnog koncesionara (Comsar), vjerovatno krši načela ovog zakona. U RS je 2021. usvojen novi Zakon o sprječavanju sukoba interesa u organima vlasti RS – potencijalno bi Perović i svi koji su omogućili takav dualni položaj mogli odgovarati pred komisijom za sukob interesa a eventualne odluke donijete pod takvim sukobom mogle bi se osporavati kao nevažeće. Iako to nije krivično djelo, povreda ovih propisa nosi sankcije (smjena sa pozicije, novčane kazne) i daje osnov sumnje na klijentelizam i koruptivne namjere u cijelom poslu.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine : U slučaju eventualne međunarodne arbitraže ili štete nanesene državi BiH, mogla bi doći u obzir i odredba o nesavjesnom radu u privrednom poslovanju ili zloupotrebi ovlasti u privrednom poslovanju (ako se tretira da su entitetski funkcioneri nanijeli štetu i BiH). Međutim, primjenjivost državnog krivičnog zakona je upitna jer su akteri entitetski zvaničnici i firma. Ipak, ako bi bilo elemenata pranja novca preko granice (transfer novca na Kipar radi podmićivanja) to bi mogla preuzeti državna jurisdikcija (Tužilaštvo BiH) po osnovu organizovanog kriminala ili korupcije u vezi sa inostranstvom.
Međunarodno pravo i ugovori : Na međunarodnom planu, ovaj slučaj najviše dotiče Energetsku zajednicu Jugoistočne Evrope – BiH je potpisnica ugovora kojim se obavezala na transparentnost i održivost energetskih investicija. Energetska zajednica je već sankcionisala BiH 2021. zbog kršenja propisa (gradnja novih termoelektrana nasuprot planu dekarbonizacije EU). Ugljevik 3 je često navođen kao primjer neusklađenosti sa EU politikama što je dodatno opteretilo BiH na putu ka EU. To znači da međunarodne institucije gledaju na ovaj projekat negativno – te bi EU i međunarodni finansijski arbitražni forumi mogli biti pozvani ako bi došlo do spora. Takođe, BiH je članica Energetske povelje (Energy Charter Treaty) što je dvosjekli mač : Serdarov kao strani investitor mogao bi tim putem tužiti BiH za eksproprijaciju ako se ugovor raskine ali obratno – BiH vlasti ne mogu tužiti investitora kroz taj okvir već samo domaćim sudovima za ugovorne povrede. Stoga od međunarodnog prava za sankcionisanje Serdarova eventualno dolazi u obzir Konvencija UN protiv korupcije (UNCAC) ako bi se dokazalo da je sticao koncesije koruptivno – BiH bi mogla tražiti pomoć međunarodnih organa u istragama financijskih tokova off-shore kompanija. Međutim, glavni mehanizmi su ipak unutrašnji : krivično gonjenje odgovornih za korupciju te civilne tužbe za naknadu štete.
Civilna tužba za naknadu štete javnom preduzeću: RITE Ugljevik, odnosno Elektroprivreda RS, mogli bi pokrenuti parnice protiv odgovornih lica (bivših ministara i funkcionera

Mogući pravni osnov za tužbe i odgovornost (RS, BiH, međunarodno pravo)

Civilna tužba za naknadu štete javnom preduzeću: RITE Ugljevik, odnosno Elektroprivreda RS, mogli bi pokrenuti parnice protiv odgovornih lica (bivših ministara, članova Vlade) za štetu nastalu zbog lošeg poslovnog poteza sa koncesijom. Argument bi bio da je nesavjesnim poslovanjem (neosiguravanjem dovoljno uglja, prepuštanjem resursa drugome) pričinjena enormna šteta javnom preduzeću – gubici proizvodnje struje i uvoz struje koji je ERS morao vršiti. Primjera radi, svaki dan stajanja TE Ugljevik košta ~555.000 KM gubitka u 20 dana zastoja šteta prelazi 11 miliona KM. Ti bi se iznosi mogli tražiti od onih koji su doveli do zastoja time što su 2013. oduzeli RITE-u ključni rudnik. Ovakve tužbe bile bi kompleksne ali bi imale osnov u opštim pravilima obligacionog prava o odgovornosti za štetu nastalu namjerno ili krajnjom nepažnjom u vršenju funkcije.
Već poduzeti pravni koraci : Za pravdu i red lista Nebojše Vukanovića podnijela je Krivičnu prijavu Tužilaštvu protiv Milorada Dodika, Rašida Serdarova, premijera Radovana Viškovića, direktora ERS Luke Petrovića, ministra Đokića i drugih uključenih lica zbog sumnjivih radnji i malverzacija u vezi s Comsarovim poslovima. Prijava tereti ovu grupu da su u sprezi oštetili Republiku Srpsku za preko 300 miliona KM – računajući tu vjerovatno vrijednost poklonjene koncesije + planirani otkup od 240 miliona. U prijavi se navodi da Comsarove firme jedva imaju prihoda za plate a dobijaju desetine miliona te tvrdi da je to paravan preko kojeg se novac izvlači na privatne račune. Ovo su ozbiljne optužbe za organizovani kriminal. Takođe, Transparency International BiH javno je pozvao nadležne da obustave isplatu dok se ne objelodane svi detalji i zaštiti javni interes, upozoravajući da je cijeli aranžman netransparentan i potencijalno koruptivan (TI je još 2014. ukazivao na netransparentnost ugovora sa Comsarom, koji su sklapani preko off-shore firmi). Međunarodne institucije za sada nisu direktno reagovale tužbama ali Delegacija EU i Energetska zajednica prate slučaj zbog njegovog uticaja na vladavinu prava i energetsku tranziciju.
U zaključku, postoji više pravnih osnova na kojima se može graditi slučaj protiv Serdarova (za neispunjavanje ugovornih obaveza i moguće štetne radnje) i posebno protiv domaćih zvaničnika koji su mu to omogućili. Najdirektnije su krivične prijave za zloupotrebu službenog položaja, nesavjestan rad i korupciju prema Krivičnom zakoniku RS. Pored toga, kršenje odredbi Zakona o koncesijama (nezakonito produženje i neuvažavanje razloga za raskid) daje osnov za upravne postupke i eventualno poništenje spornih aneksa. Bit će ključno ispitati i ugovore i anekse – ako se utvrdi da su suprotni imperativnim propisima (npr. da je Vlada neovlašteno ustupila pravo raskida ili dala resurs bez adekvatne naknade) ti akti bi mogli biti proglašeni ništavim. Na kraju, epilog bi mogao biti i pred međunarodnim forumima : ako RS ne ispuni dogovor s Comsarom, moguće je arbitražno potraživanje investitora protiv BiH a ako pak isplati, domaća javnost traži pravdu za odgovorne za ovaj, kako ga mediji zovu, “posao vijeka” koji prijeti postati fijasko vijeka.

FACE TV / Nebojša Vukanović